Dugi niz godina istražujem učinkovite terapije koje su opisali strani stručnjaci, a naši objavili u vlastitim knjigama ili znanstvenim studijama.
Educirala sam roditelje, posebice majke, terapiju (koju neprestano usavršavam), za koju se pokazalo kako ima visok stupanj uspješnosti, ali često im je bilo teško slušati plač vlastitog djeteta jer dijete ne smije biti nesretno, pogotovo ako je sretno dok maše ručicama, plače histerično, izvodi tzv. tantrume i, i sl., premda je sve to opisano kao socijalno neprihvatljivo ponašanje.
Tako je i dr. Zorana Bujas Petković izdvojila navedenu terapiju među mnogim drugima i opisat ću je u nastavku članka.
HOLDING TERAPIJA
Američka psihijatrica Martha Welch prva opisuje tzv. holding terapiju (terapija čvrstog držanja), koja teži emocionalnom reaktiviranju majke i djeteta. Prema autorici, autizam je emocionalni poremećaj s jednom vrstom neadekvatnog odnosa između majke i djeteta i potrebno je taj odnos pospješiti. Dijete u majčinoj utrobi čuje majčin glas koji ga veže za majku, a veza se intenzivno nastavlja i nakon rođenja.
Otac po mogućnosti također sudjeluje u terapiji jer se smatra kako su i druge veze u obitelji narušene, prije svega između oca i majke, ali i između oca i djeteta.
Teorijske principe terapije kasnije su razradili Tinbergen i Richer.*
Richer razdvaja redovne holding seanse koje se odvijaju kod kuće, a prema uputi terapeuta, bez obzira na djetetovo stanje i seanse koje su majčin odgovor na djetetovu agitaciju i nekontrolirani psihomotorni nemir.
Tretmanom se nastoji vratiti narušena tjelesna veza između majke i djeteta i svladati djetetova uznemirenost.
Praktični dio provodi majka čvrsto držeći dijete, unatoč njegovu otporu i otimanju, ne dopuštajući mu ”da se istrgne.”
U početku postupak može biti vrlo izazovan za dijete i dijete pokušava ustrajati u svome otporu.
Kako terapija napreduje, djetetov otpor slabi i u konačnici nestaje. Za vrijeme seansi dijete treba tješiti, iskazujući mu ljubav, sve dotle dok se potpuno ne opusti i dok mu takvo postupanje ne postane ugodno.
Čak i kada dijete potpuno odbija suradnju i kada je agresivno prema majci, npr. štipa ju, grize ili udara, majka treba smireno reći da to ne radi jer to boli, tj. treba vladati situacijom i pokazati djetetu svoju nadmoć. Nesvjesne i spontane reakcije moguće su, ali ih treba preduhitriti.
Nakon takvog izazova, dijete se najčešće smiri i tada može s majkom adekvatno komunicirati.
Seanse traju u prosjeku 1 sat, ali neki autori preporučuju i dulje trajanje, čak i do 4 sata.
Takvi postupci dijete potpuno iscrpe i na kraju je dijete opušteno.
Indikacije za terapiju čvrstog držanja su agresija, autoagresija, destruktivnost, nekontrolirani psihomotorni ispadi i slično ponašanje kod djece s poremećajem iz autističnog spektra, ali i drugih razvojnih teškoća, kao što su jake neuroze i fobije, hospitalizam i sl.
Kontraindikacije se uglavnom odnose na majku/ oca zbog odbijanja tjelesnog kontakta ili psihičke i tjelesne nemogućnosti za uspješno izvođenje terapije.
Terapija čvrstog držanja provodi se u kombinaciji s drugim oblicima tretmana, pretežno kod kuće.
Glavni terapeut je majka/ otac koji postupaju prema uputama stručnjaka, a pod nadzorom drugog roditelja koji se, prema potrebi također može uključiti u terapiju.
Literatura: Bujas Petković, Zorana. Autistični poremećaj; dijagnoza i tretman, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Pripremila: Marija Klarić