Oštećenje vida zdravstveni je problem u svakodnevnom porastu.
Oštećenje vida dugotrajno utječe na život djeteta.
Istraživanja su pokazala da bilo koje oštećenje vida ograničava rani razvoj djeteta na kompleksan način.
Ograničenja su povezana s integracijom i interpretacijom percepcije iz drugih osjetila, s razvojem socijalnih vještina, s lokalizacijom zvučnih i taktilnih osjeta, s razvojem vještina fine i grube motorike, s razumijevanjem postojanosti predmeta, s razvojem jezika i drugih kognitivnih vještina.
Tako kompleksna etiologija oštećenja vida često uzrokuje višestruke teškoće kod djece, a najčešće su intelektualne smetnje, motoričke teškoće i epilepsija.
Osjetilni živčani sustav u odnosu je na sve drugo vrlo slabo informativno osviješten te se kod svih dijagnoza, a posebno kod rano postavljene dijagnoze autizma, uopće ne kontrolira.
Rehabilitacija u tom slučaju u cijelosti izostaje.
Pogrešno je postaviti dijagnozu autizma djeci u dobi do 24 mjeseca, te je također pogrešno govoriti o slabom očnom kontaktu ili negledanju u oči, a tome svjedoči činjenica da centar za vid u mozgu svoj razvoj završava tek s pune četiri godine.
Sama rano postavljena dijagnoza na osnovi ponašanja, tj. trenutnih simptoma, bez ispitivanja osjetilnog živčanog sustava, tj. funkcionalnog vida, dovodi do zaključka o manjkavosti znanja.
Osjetilo vida od izuzetne je važnosti za razvoj djeteta te je potrebno što ranije utvrditi kako dijete koristi svoj vid u svakodnevnom životu.
Potrebno je napraviti oftalmološku obradu i procjenu vidnih funkcija, a posebno obratiti pozornost na procjenu funkcionalnog vida.
Broj djece kojoj se izvršava procjena takvim redoslijedom potpuno je nezabilježen.
Moguće je da takva procjena izostaje u cijelosti.
Zašto je to tako, potpuno je nepoznanica, a uočava se kako je terminologija koja se veže uz vizualno funkcioniranje različita.
Tako će npr. zdravstveni djelatnici pod terminom vidne funkcije podrazumijevati organske elemente oka i vidnog sustava kroz vidnu oštrinu, vidno polje i osjetljivost na vidne kontraste, što tijekom pregleda izostaje zbog nefunkcioniranja drugih osjetilnih sustava, tj. nemogućnosti djetetove suradnje ili odbijanja pregleda. Tako se sve svrsta u pridružene teškoće i odustaje se od pregleda.
Rehabilitatori pod tim pojmom podrazumijevaju specifična vidna ponašanja, kao što su fiksacije i praćenje predmeta, tj. kliničke mjere nazivaju vidnim sposobnostima.
Često se u nalazima i napiše kako izostaju vidne sposobnosti te se rehabilitacija niti ne određuje jer se smatra kako je to nešto što je nemoguće osposobiti, što nije uvijek ultimativno ispravno.
Vidnim funkcijama opisuje se kako funkcioniraju oko i vidni sustav, dok se funkcionalnim vidom opisuje kako osoba funkcionira u zadacima u kojima je potreban vid.
Važno je pratiti spoznajni razvoj, razvoj motorike, motivaciju, sposobnost zadržavanja pažnje i vidno pamćenje.
Tako prije postavljanja dijagnoze treba ispitati kvalitetu i kvantitetu vida u različitim aktivnostima, za što su djeca u Republici Hrvatskoj u cijelosti zakinuta.
Treba educirati roditelje ili zdravstvene djelatnike, a pogotovo na periferiji Hrvatske. Ako centar neke države nema adekvatnu superviziju, ostale regije u toj zemlji potpuno su zakinute. Funkcionalni vid je vid koji se koristi za planiranje i izvođenje zadatka i kada je on dobro razvijen, onda je i dijete sposobno vizualnu informaciju iskoristiti za planiranje i izvođenje radnje.
Vidne funkcije uvijek treba ispitati za svako oko posebno jer oštećenje može postojati samo na jednom oku.
Najvažnije je utvrditi kako izostaje binokularni vid, tj. rehabilitaciju izvoditi upravo u tom smjeru.
Također treba, a uzimajući u obzir najnovija znanstvena saznanja, pitati se zašto dijete vidi tako kako se čini da vidi i tada nastupa ispitivanje integracije primitivnih refleksa.
Funkcionalni vid kod djece procjenjuje se kroz četiri područja:
- Rješavanje zadataka na blizu,
- Komunikacija,
- Svakodnevne vještine,
- Orijentacija i kretanje.
Kod funkcionalne procjene vida na taj se način utvrđuje zašto dijete vidi tako kako vidi, a onda takvi rezultati mogu pomoći u donošenju diferencijalne dijagnoze između oštećenja vida uzrokovanih problemima na oku ili na mozgu.
Vidni sustav novorođenčeta je funkcionalan, ali po rođenju nezreo.
Vidne mogućnosti novorođenčeta ovise o razvoju vidnog puta, uključujući vidnu koru mozga, razvoj neurona koji povezuju oko s lateralnim koljenastim tijelom i vidnom korom mozga.
Lateralno koljenasto tijelo nezrelo je pri rođenju i razvija se u prvih nekoliko mjeseci, a onda se razvoj usporava i nastavlja do druge godine.
Lateralno koljenasto tijelo ili metatalamus dio je mozga priključen uz stražnju stranu talamusa i tvore ga medijalno i lateralno koljenasto tijelo.
Tako je medijalno koljenasto tijelo preko donjih krakova u vezi s donjim kolikulima lamine tekti, a prima niti iz slušnog puta koje otuda idu u primarni slušni centar u temporalnom režnju. Tako je ovdje već opisano da je lateralno koljenasto tijelo u vezi s vidnim putem, a onda i do okulomotorijusa za pupilarni refleks.
Preostale niti odlaze kao vidni centar u zatiljnom režnju.
Vrlo je važno objasniti roditeljima ”što točno ne radi.” Roditelji tako odlaze na niz terapija bez nužne supervizije, te se tako po pitanju rehabilitacije ne napravi pomak.
Razvoj vida najbrže se odvija tijekom prvih godina života, budući da se mijelinizacija vidnog živca, razvoj vidnog korteksa i lateralnog koljenastog tijela odvijaju tijekom prvih dviju godina života.
Kod novorođenčeta koje je rođeno u zadanom terminu može se odmah primijetiti vidna fiksacija.
Dužina zadržavanja vidne pažnje u dojenčeta od 6 do dvadeset tjedana ovisi o udaljenosti predmeta koji fiksira.
Pažnju duže zadržava ako mu se predmet približi na udaljenost oko 30 cm.
Stabilna fiksacija najčešće se razvija do 6 mjeseci života.
Također, ono što roditelji ne uočavaju, a liječnici pedijatri možda smatraju nevažnim, jest često prisutan intermitentni strabizam, koji se može uočiti u starosti od 1 mjeseca jer dijete u toj dobi već ima simetričan položaj očiju.
U tom je slučaju binokularni kornealni refleks središnji i simetričan.
Ako se kod djeteta primijeti asimetrični binokularni refleks, treba se istražiti uzrok, s ciljem sprječavanja razvoja ambliopije.
Tu je također prisutan izostanak liječničke kontrole.
Kritično razdoblje za razvoj ambliopije počinje unutar prvih tjedana života i traje do oko 8 – 10 godina starosti.
Također, to je razdoblje tijekom kojeg se razvoj ambliopije može spriječiti.
Ambliopija = slabovidnost ili tzv. lijeno oko. Djeca koja često ili puno plaču mogu imati upravo ambliopiju, kao i djeca koja su jako uznemirena.
Stoga je jako važno dojenčadi ranoj fazi vježbati pokrivanje oba oka gazom, tražiti ili poticati da dijete miče gazu, a onda pokrivati jedno oko i vidjeti hoće li dijete uopće shvati da mu je jedno oko pokriveno te tako testirati oba oka i pravovremeno reagirati.
Pokretljivost oka značajan je pokazatelj normalnih i patoloških međusobnih odnosa oka s mozgom i više od polovine svih moždanih živaca.
Pokrete oka izvodi 6 očnih mišića.
Često djeca ne mogu uhvatiti loptu kada se roditelji igraju s njima.
Dijete ne uočava predmet koji leti prema njemu, tj. uoči ga tek kada mu dođe oko 5 cm u njegovo vidno polje i uglavnom ga lopta pogodi ili ju refleksno dlanovima odbije.
Na stranici www.bowenterapija.com/vijesti/insuficijencija-konvergencije/ više o temi: KONVERGENCIJE OKA.
Pojedine osnovne vidne funkcije mogu se ispitati već od rođenja:
- Refleks zjenice,
- Položaj očiju,
- Položaj i stabilnost fiksacije,
- Pokreti praćenja,
- Prebacivanje fiksacije s predmeta na predmet,
- Konvergencija,
- Oštrina vida.
Često se spominje vestibularni sustav kao dio osjetilnog živčanog sustava, a on je važan za orijentaciju u prostoru i kretanje pa je uz vidni sustav neizostavan.
Oštećenja mozga tijekom trudnoće, porođaja ili ranog djetetova razdoblja najčešći je uzrok neurorazvojnih odstupanja kod djece.
Kod djece koja su ranije rođena (prije 35. tjedna gestacijske dobi) oštećenja nastaju u dubokom periventrikularnom području.
U novorođenčadi iznad 35. tjedna gestacijske dobi najčešće nastaju u kori mozga i subkortikalnoj bijeloj tvari.
Neurološki razvoj djeteta ovisi o vremenu nastanka oštećenja, mjestu i veličini oštećenja.
Često se u nalazima može vidjeti peri ili intraventrikularno krvarenje kao karakteristična ozljeda nedozrelog mozga novorođenčeta.
Tako i tu izostaje rana rehabilitacija, a bez obzira što se karakterizira kao ozljeda.
U većini istraživanja dokazano je da djeca s perinatalnim oštećenjem mozga razvijaju različite poteškoće u vizualnom funkcioniranju, tj. čine se kao da imaju uredan vid, a zapravo djeca ne vide, tj. radi se o cerebralnom oštećenju vida, gdje opet izostaje program rehabilitacije.
Primjena rehabilitacijskih postupaka može stimulirati procese plastičnosti mozga i pridonijeti oporavku oštećene funkcije.
Pripremila: Marija Klarić.