Rehabilitacija

U području medicinske znanosti prvo se razvijalo liječenje ili tzv. kurativa. Potom se razvijalo područje sprječavanja razvoja bolesti, a to područje naziva se preventiva ili profilaksa.

Krajem 19. i početkom 20. st. razvilo se područje ponovnog osposobljavanja ili rehabilitacija.

Pojam rehabilitacija dolazi od latinske riječi „re“ što znači ponovno i „habilitatia“ što znači osposobljavanje.

Rehabilitacija znači proces ponovnog osposobljavanja.

U zdravstvenoj zaštiti rehabilitacija znači proces osposobljavanja za samostalan život i rad u najvećoj mogućoj mjeri osoba koje su izgubile potpuno ili djelomično, trajno ili privremeno sposobnost zbog ozljede, bolesti ili prirođene mane.

Rehabilitacija se razvija u zapadnoj Europi i Americi, a u Zagrebu je dr. Jozo Budak odmah nakon Drugog svjetskog rata otvorio prvi zavod za rehabilitaciju i fizikalnu medicinu u Zagrebu u današnjoj bolnici Sestara milosrdnica.

Rehabilitacija kao kompleksni postupak ujedinjuje četiri podjednako važna oblika rehabilitacije:

• Medicinska rehabilitacija
• Profesionalna rehabilitacija
• Socijalna rehabilitacija
• Psihološka rehabilitacija

Sastavni dio medicinske rehabilitacije jest primjena fizikalne terapije kao i primjena radne i okupacione terapije.

Rehabilitacija se provodi toliko dugo dok se bolesnik s nesposobnošću ne osposobi iskorištavajući maksimalno preostale sposobnosti.

Nakon što se postigne osposobljavanje,  treba različitim aktivnostima i ciljanim rehabilitacijskim postupcima takvo stanje održavati.

U rehabilitaciji postoje načela o čijem poštivanju ovisi i sam uspjeh rehabilitacije.

Načela rehabilitacije:

• Kompleksnost
• Kontinuiranost
• Timski rad
• Individualizacija
• Aktivno učešće
• Evaluacija

Kompleksnost obuhvaća provođenje svih primjerenih oblika rehabilitacije potrebnih određenoj osobi.

Kontinuiranost znači da se sve faze rehabilitacije provode jedna za drugom bez prekida jer svaki prekid dovodi do regresije ili nazadovanja procesa.

U rehabilitaciji je važan timski rad jer ne postoji jedan stručnjak koji bi mogao obavljati sve aktivnosti neophodne za stručno provođenje rehabilitacije onesposobljenih osoba.

Da bi se taj proces što bolje proveo, potrebno je angažiranje niza stručnjaka odgovarajućih struka koji čine tim za medicinsku rehabilitaciju, a koordinirani rad na zajedničkom programu svodi se na timski rad.

Sustav rehabilitacijskog tima ovisi o karakteristikama skupina invalidnih osoba koji se rehabilitiraju, npr. različit je ako se radi o onesposobljenoj djeci, odraslim osobama, slijepim ili slabovidnim osobama i dr.

Uloga je fizioterapeuta da detaljnije razradi plan i program terapije te ga praktično provode.

Radni terapeut primjenjuje rad kao metodu liječenja bolesne osobe.

Individualizacija je planiranje i programiranje svih postupaka za svaku osobu pojedinačno.

Kako bi sam proces osposobljavanja bio što učinkovitiji, važnu ulogu  ima pacijentovo aktivno sudjelovanje. Kada izostaje aktivno sudjelovanje, postoje metode koje omogućavaju rad s minimumom njegova sudjelovanja, a koje su neinvazivne i pružaju mogućnost rehabilitirati onesposobljeno stanje.

Jedna od  takvih je metoda i Bowen metoda.

Bowen metoda je, ako se govori o dijagnozama poput autizma, uz ostale metode i znanja kojima terapeut raspolaže, jedna od rijetkih učinkovitih metoda za rad na teškoćama prisutnim kod djece, a koje su dovele do dijagnoze poput autizma.

Evaluacija ili procjena može biti inicijalna (utvrđivanje početnog stanja), tranzitna(u toku rehabilitacije da bi se utvrdilo kako napreduje rehabilitacijski proces), i završna ili finalna evaluacija za utvrđivanje stanja nakon rehabilitacije.

Fizičko zdravlje podrazumijeva stanje skladnog funkcioniranja svih organa i organskih sustava unutar njihovih fizioloških funkcija. Objašnjava anatomsku cjelovitost organizma.

Psihičko zdravlje podrazumijeva normalnu inteligenciju, logičko zaključivanje i mišljenje te psihičku stabilnost, što rezultira primjerenim ponašanjem i emocijama u određenim situacijama.

Oštećenje u zdravstvenom smislu gubitak je ili nepravilnost psihološke, fiziološke, anatomske građe ili funkcije jednog i/ ili više organa.

Oštećenje može biti:

• Nasljedno (hereditarno),
• Prirođeno (kongenitalno),
• Stečeno (akvirirano).

Vrste oštećenja:

• Oštećenje intelekta/ oštećenje inteligencije (mentalna nerazvijenost ili mentalna retardacija),
• Mišljenje (ograničenost ili nepovezanost misaonih poteza),
• Pamćenja (pamćenje proteklih događaja ili nesposobnost usvajanja novih spoznaja).

Druga psihička oštećenja:

• Dezorijentacija za prostor i vrijeme, gubitak svijesti,
• Čuvstva (agresivnost, ravnodušnost),
• Pažnje i percepcije,
• Načina ponašanja.

 Oštećenja govornog jezika:

• Razumijevanje govora
• Uporaba govora
• Produkcija glasova i govora (mucanje, poremećaji izgovaranja glasova, nazalni govor).

Oštećenje uha:

• Oštećenje sluha (nagluhost, gluhoća),(izostanak suradnje oba uha, binauralni sluh),
• Oštećenje uha kao organa(mehanički kvarovi uha, položaj, izgled, unutarnji reljef uha).

Oštećenje oka:

• Oštećenje oštrine vida (slabovidnost, sljepoća),
• Oštećenje vidnog polja,
• Oštećenje oka kao organa (veličina oka, položaj oka, mišići oka, zajednički rad oba oka, Binokularni vid).

Oštećenje unutarnjih organa:

• Srčanih organa,
• Dišnih organa,
• Probavnih organa,
• Urinarnih organa,
• I dr.

Oštećenje tijela:

• Mehanička oštećenja (ozljede),
• Motorička oštećenja (oštećenje pokreta). Predstavljaju oštećenja motoričkih sposobnosti (snaga, brzina, koordinacija, izdržljivost, ravnoteža i fleksibilnost).

Deformacija tijela (strukturalne deformacije):

• Stečene (skolioza, kifoza, lordoza),
• Prirođene (npr. prirođena luksacija kukova, subluksacije i sl.).

Opća oštećenja osjeta (SENZIBILITETA):

• Višestruka (dolazi do oštećenja više funkcija),
• Oštećenje osjetnih funkcija (boli, dodira, topline, hladnoće),
• Kinestezije – osjeti položaja i pokreta tijela.

Nesposobnost proizlazi iz oštećenja, a očituje se u svakom ograničenju ili gubitku sposobnosti za izvođenje neke aktivnosti na način ili u opsegu svojstveno čovjeku  (primjerice hod, uporaba šake za različite hvatove, govor, slušanje itd.).

Neke od skupina nesposobnosti :

Nesposobnost komunikacije, koja se odnosi na ograničenje ili gubitak sposobnosti pojedinca da stvara i šalje poruke te da ih prima i razumijeva. Nesposobnost ponašanja, koja se odnosi na poremećaj sposobnosti, normalnog ponašanja u različitim situacijama. Poremećaj sposobnosti učenja, onesposobljenost prepoznavanja predmeta i osoba, razumijevanja vremenskih i prostornih odnosa. Nesposobnost lokomocije (motoričke nesposobnosti), gdje je osoba ograničena u pokretanju vlastitog tijela (primjerice hodanja, prelaženja prepreka, uspinjanja po stepenicama, silaženju po stepenicama, pokretanju dijelova tijela kao i rukovanju različitim sredstvima ili predmetima (listanje knjige, kretnje vezane za bojanje, pisanje, korištenje pribora za stolom itd.).

Nesposobnost osobne higijene, tj. osoba je ograničena u obavljanju aktivnosti samozbrinjavanja (hranjenje, oblačenje, osobna higijena, briga za ekskrete – izlučine poput znoja, cerumena, mokraće itd.)

Tako je hendikep pokretljivosti oznaka za teškoću kod osobe koja se ne može  uspješno kretati u okolini u kojoj živi.

U rehabilitaciji je važno spomenuti uzroke nesposobnosti.

Kao što stoji u definiciji, nesposobnost može biti posljedica bolesti, ozljede ili prirođene mane, može postojati od samog rođenja ili biti stečena tijekom života.

Prirođena ili kongenitalna nesposobnost može biti uzrokovana nekom prirođenom manom u području lokomotornog sustava.

Daljnji čimbenik koji može oštetiti fetus jesu različite bolesti tijekom trudnoće, kao i fizičke ili psihičke traume.

No oštećenje može nastati i jatrogeno, npr. nepažnjom ili neznanjem liječnika, ako trudnici daje neke od lijekova za koje se zna da imaju teratogeni učinak (ako primjerice lijek može stvoriti malformacije na plodu) ili na drugi način oštećuju dijete (analgetici, određeni sedativi, antibiotici, i dr.) ili ako se trudnica i plod izlože ionizantnom zračenju (npr., preporuka je da radiološku dijagnostičku obradu žene u generativnoj životnoj dobi treba učiniti u prvoj polovici menstruacijskog ciklusa prije ovulacije).

No ako trudnoća prođe i uredno, moguće je oštećenje djeteta pri samom porođaju.

Važno je uočiti da se mnogi od navedenih čimbenika mogu izbjeći, a pojedinačni se nedostaci, ako se odmah uoče, mogu odgovarajućom terapijom ukloniti, što omogućava prevenciju nesposobnosti.

U današnje vrijeme najčešće su ozljede organa za pokretanje.

Nesposobnost je važan problem svjetskih razmjera, kao i sama dijagnoza autizma.

Onesposobljena djeca predstavljaju posebno osjetljivu skupinu, jer nije u potpunosti završen kako psihički tako i fizički razvoj.

Potrebno je što ranije započeti kompleksnu rehabilitaciju.

Djetetov razovj po izlasku iz rodilišta, tj. nakon mjesec dana starosti treba pratiti.

Praćenjem po razvojnim fazama, kao i strogim praćenjem statusa primitivnih refleksa, tj. vremena njihovog perzistiranja, kako bi se izbjegli problemi vezani za sustav organa za kretanje, problemi respiratornog i krvožilnog sustava, te stanje kralježnice, zglobova, mišića, živaca.

Kod lokomotornog sustava treba obratiti pažnju na držanje tijela – posturu, tj. praćenje glave koja treba biti u „srednjem položaju,“  kako bi pogled bio usmjeren vodoravno, kralježnica u svojoj osi ravna, rameni obruč i zdjelica horizontalni (oba ramena u istoj razini, ruke u konačnici opružene i jednake dužine te da stopala u cijelosti dodiruju tlo).

Nužno je kontrolirati zglobove i utvrditi što se može izvesti aktivno, a što pasivno izvodi liječnik ili terapeut.

Uvijek treba testirati i jedan i drugi pokret jer to može biti dijagnostički važno.

Pregled mišića kao posebnih organa ljudskog tijela koji imaju sposobnost stezanja (kontrakcije) 2kada su podraženi i opuštanja nakon prestanka djelovanja podražaja također je važno. Mišići svojom snagom omogućuju međusobno primicanje ili odmicanje dijelova tijela.

Mišićni sustav ima osobitu važnost za organizam čovjeka jer vrši sve pokrete pojedinih dijelova ili čitavog tijela (gibanje, disanje, protjecanje krvi itd).

Važno je učiniti i procjenu psihosocijalnih sposobnosti u procesu rehabilitacije.

Temeljem određenih psiholoških testova procjenjuje se struktura osobe i na temelju nalaza planiraju se metode i načini rada za uspješno psihičko prilagođavanje za određeni stupanj onesposobljenosti.

Svi podaci kao što su cjelokupna anamneza, fizikalni pregled, evaluacija lokomotornog sustava te procjena psihosocijalnih sposobnosti omogućuju postavljanje dijagnoze i izradu plana rehabilitacije, a koordinirani timski rad garancija je uspješnog rehabilitacijskog procesa.

Tako je sve navedeno što je utvrđeno kao onesposobljeno potrebno osposobiti prije konačne dijagnoze autizma.

Terapijski pokreti fiziološki  su položaji u kojima je većina skeletnih mišića relaksirana ili olabavljena. Najučinkovitiji relaksirani položaji tijela su:

• Supinirani položaj,
• Pronirani položaj,
• Bočni položaj.

Ti položaji tijela imaju široku bazu oslonca pa su mišići opušteni.

U filogenetskom razvoju čovjeka fleksori, adduktori i unutarnji rotatori bili su dominantniji od ostalih mišića i zato pri svjesnom opuštanju mišića dijelovi tijela zauzimaju položaje:

• Semi fleksije (blage fleksije), addukcije i unutarnje rotacije.

U supiniranom položaju skeletni mišići bit će relaksirani, ako dijelovi tijela budu u sljedećim položajima:

• Glava – semi fleksija,
• Nadlaktica – addukcija i unutarnja rotacija,
• Podlaktica – semi fleksija,
• Prsti – semi fleksija,
• Nadlaktice – flektirane i adducirane,
• Potkoljenice – flektirane,
• Stopala – normalan početni položaj.

Djeca  s dijagnozom poput autizma uvjetno rečeno ”ne znaju” pravilno disati. Pojam disanja označava prijenos kisika iz atmosfere do stanica, tj. ugljičnog dioksida od stanica u atmosferu.

Izmjena zraka između atmosfere i pluća rezultat je udisaja i izdisaja tj. ritmičke izmjene akta udaha (inspirij) i izdaha (ekspirij).

Respiratio ili disanje omogućuju mišići koji svojom kontrakcijom povećavaju ili smanjuju obujam grudnog koša.

Povećanje obujma grudnog koša povlači za sobom udisanje (inspirij), a smanjenje obujma izdisanje(ekspirij).

Kada su svi respiratorni mišići opušteni, grudni se koš nalazi u svom srednjem ili osnovnom položaju.

Kod abdominalnog disanja važna je trbušna muskulatura, stoga treba ispitati trbušne reflekse.

Pasivne vježbe izvode se kada pacijent nije u stanju izvesti aktivni pokret. Pasivni pokreti služe za:

• Održavanje opsega pokreta u zglobovima,
• Poboljšanje cirkulacije,
• Pasivnu facilitacija,
• Priprema za aktivne vježbe.

Pasivni pokreti moraju odgovarati fiziološkim pokretima. Treba ih izvoditi nježno i pažljivo.

Redoslijed izvođenja pokreta od distalnog je prema proksimalnom, a kod neuroloških bolesnika taj je redoslijed obrnut, tj. od proksimalnog do distalnog.

(distalna točka u anatomskom smislu točka je koja je najudaljenija od standardne referentne točke).

Pasivni pokreti izvode se jedino kad je aktivni pokret nemoguć ili kontraindiciran.

Pripremila: Marija Klarić