Temporomandibularni zglobovi nalaze se na svakoj strani lica ispred ušiju gdje se temporalna kost lubanje spaja s donjom čeljusti.
Potporu zglobovima daju ligamenti, tetive i mišići koji su odgovorni za pokretanje čeljusti.
To je najsloženiji zglob u tijelu.
Bitno je znati tijekom djetetovog razvoja kako taj zglob sadrži komadić hrskavice koja se naziva disk, a sprječava da se donja čeljusna kost (mandibula) i kost lubanje sudaraju jedna o drugu.
Tako je kod unutrašnjih poremećaja opisano da disk unutar zgloba leži ispred svog normalnog položaja.
Kod određenog unutrašnjeg poremećaja bez redukcije disk nikada ne odskliže natrag u svoj normalni položaj pa je pokretanje čeljusti ograničeno.
Kod unutrašnjeg poremećaja s redukcijom koji je češći, disk leži ispred svog normalnog položaja samo kada su usta zatvorena.
Čim se usta otvore i čeljust odskliže prema naprijed, disk odskliže natrag u svoj normalni položaj, a čim se usta zatvore, disk se odskliže prema naprijed.
Zato se može vidjeti u razvojnim odstupanjima kako djeca drže čvrsto zatvorena usta ili opet pretjerano raširena.
Pitanje je postoji li mogućnost da su subluksacije ili subluksacija temporomandibularnog zgloba jedan od uzroka zbog kojih djeca progovore i u određenom trenutku, a možda zbog boli, prestanu govoriti, tj. žvakati ili otvarati usta.
Kada bi se utvrdilo da postoji problem u temporomandibularnom zglobu, možda bi se poboljšala rehabilitacija djece s teškoćama u ponašanju.
Subluksacija za razliku od luksacije (kao gubitka međusobnog kontakta između dviju zglobnih površina kosti koje čine zglob) označavala bi stanje gdje se zglobne površine samo djelomično dodiruju, odnosno medicinski je to nepotpuno iščašenje zgloba u kojem zglobni okrajci ostaju djelomično u kontaktu.
Temporomandibularni zglob nužan je za pravilno funkcioniranje mišića lica.
Kod djece često vidimo stiskanje čeljusti, kao i intenzivno škripanje zubima, a posljedično se događa preopterećenje mišića lica koje može dovesti do kroničnih bolova te se manifestira djetetovim plačem.
Često se u dijagnozama može sresti pojam bruksizam, ali se dijete ne šalje na fizioterapijsku rehabilitaciju jer sama već prethodno postavljena dijagnoza kao što je autizam to onemogućava, iako se zna da su najčešći simptomi poremećaja zgloba:
- Osjetljivost u ušima
- Bolovi čeljusti
- Škljocanje
- Oteknuće lica
- Zakočenosti zgloba
- Nemogućnosti otvaranja usta
- Okluzija (također čestim navodima u nalazima), dakle načina na koji se gornji i donji zubi uklapaju zajedno.
- Povremeno ispadanje vilice iz ležišta
- Problemi sa žvakanjem i odgrizanjem
- Prejako otvaranje usta ili prevelika pokretljivost, kao da postoji iščašenje vilice. Prevelika pokretljivost nastaje kada se rastegnu ligamenti koji pridržavaju zglob. Kod takvih slučajeva čeljust može djelomično ili potpuno skliznuti prema naprijed iz svog džepa, (dislokacija), uzrokujući bol, a za to postoji pokret iz Bowen metode gdje se može stati ispred osobe i staviti palac na desni oko donjih stražnjih zubi i najprije pritisnuti prema dolje, a onda prema natrag na vanjsku površinu zubi kako bi se čeljust vratila u prvobitni fiziološki položaj. Obično kod takve vrste problema postoji djetetovo neprimjereno ponašanje, tj. takvo da ga se šalje psihijatru, jer se ne prepozna uzrok.
Kako u modernoj dijagnostici postoji mogućnost detaljnog trodimenzionalnog prikaza koštanog tkiva, tako se zna da je to jednom djetetu i teško napraviti, odnosno da to nitko i ne radi, stoga fizioterapeut može koristiti metodu stavljanja malog prsta u uho pacijenta i raditi lagano pritiskanje prema naprijed dok osoba ili dijete otvara ili zatvara usta.
Pokretljivost zgloba može biti smanjena, pretjerana, a može biti i posljedica porođaja.
Na Bowen terapiju dijete može krenuti odmah kada se u nalazu logopeda uvrsti okluzija.
Pripremila: Marija Klarić