Spominje se vrlo često verbalna i neverbalna imitacija, a sve rjeđe ili nikako vizualna i auditivna.
Moram priznati kako je nezahvalno promatrati roditelje, kao i silan trud struke i različitih vrsta pomagala kod kojih izostaje rezultat.
Centar za vid u mozgu skupa s centrom za sluh u temporalnom režnju preduvjeti su za ustrojstvo vještina i aktivnosti na samom početku djetetova razvojnog područja.
Neverbalna je imitacija vezana uz oponašanje izraza lica, pokreta tijela i uz aktivnosti s predmetima.
Verbalna imitacija karakterizirana je oponašanjem riječi i rečenica. Imitacija se razvija prije razumijevanja. Može se razviti već nakon 5. mjeseca djetetova života, kada dijete prestaje pratiti okolinu okretanjem vrata prema predmetima, tj. prema izvoru zvuka. Tada započinje kretanje očnih jabučica u svim smjerovima. Imitacija će neprimijećeno izostati upravo u toj dobi ako pojedini refleksi ostanu neintegrirani, što je danas sve češći slučaj.
Imitacija je važan aspekt razvoja koji se istražuje, a važno je određene činjenice povezati i staviti u kontekst imitacije koja izostaje kod djece s teškoćama iz autističnog spektra.
Djeca iz spektra autizma pokazuju teškoće u vještinama imitacije na raznim zadacima imitacije, uključujući simboličke i nesimboličke pokrete tijela, funkcionalnu upotrebu predmeta te imitaciju vokalizacije i facijalnih ekspresija.
Dijete koje ne vidi, ne može imitirati, no to nije razlog za dijagnozu autizma.
Prije negoli se istražuje imitacija ili uzrok njezinoga izostanka trebali bismo pojmiti gdje se nalazi centar za vid u mozgu. Također, treba znati što je to osjetilni živčani sustav, temeljito istražiti sve detalje koji bi mogli biti uzrok izostanku imitacije i artikulacije. Stoga je važno poznavati ulogu 12 kranijalnih živaca, kao i značenje oštećenja vidnog ili slušnog puta.
Važno je znati kako nervus oculomotorius inervira sve okulomotorne mišiće, osim gornjeg kosog mišića, koji inervira nervus trochlearis i lateralnog ravnog mišića, koji inervira nervus abducens.
Tako oštećenjem okulomotornog živca u početku nastupa unutarnja oftalmoplegija (pareza unutarnjih očnih mišića – sfinkter zjenice i cilijarni mišić), a potom i vanjska oftalmoplegija (pareze vanjskih očnih mišića).
Prisutna je ptoza, očna je jabučica abducirana prema lateralno i okrenuta je prema dolje, zjenica je midrijatična i ne reagira na svjetlost, a akomodacija je odsutna.
Kada bi djeca iz spektra mogla artikulirati svoju problematiku, ukazala bi na tzv. dvoslike i to najizraženije pri pogledu prema nazalno i prema gore jer ne vide kratku udaljenost.
Vjerujem da su zbog toga djeca frustrirana i zato dolazi do neželjenih ponašanja, tzv. tantruma.
Također, navodi se da su oštećeni voljni i refleksni pokreti ili su samo oštećeni voljni pokreti, ali ne i refleksni, stoga nema strabizma.
Oštećenje trohlearnog živca dovodi do pareze gornjega kosog mišića te je zahvaćeno oko položeno nešto više i također, kada bi se djeca mogla izraziti, rekla bi da vide tzv. dvoslike, koje su najizraženije prema dolje, najčešće pri silasku niz stube. Najčešće takva djeca naginju glavu na zdravu stranu i okreću se prema zdravoj strani kako bi kompenzirali teškoću.
Nervus Trigeminus – ako je oštećen, govori nam da je odsutan kornealni refleks.
Ponekad izolirana oštećenja motornog dijela trigeminusa dovode do pareze i atrofije mišića žvakača, što dovodi do pomaka čeljusti na bolesnu stranu pri otvaranju usta.
Često vidim kako kod određene djece donja čeljust pada prema dolje i usta su otvorena, što me posebice rastužuje i iz toga zaključujem kako nijedno dijete ne bi smjelo biti zakinuto za ispravnu dijagnozu, kao i za rehabilitaciju onesposobljenog centra u mozgu.
Postoji adekvatna rehabilitacija, ali je vrlo složena, skupa i teško izvediva, pogotovo kada je dijete starije od 36 mjeseci i kada se smatra da je rana intervencija zakasnila.
Neuralgija trigeminalnog živca ili tic douloureux obilježena je pojavama paroksizama.
Bol je to u inervacijskom području jedne ili više grana živca, a najčešće u drugoj i trećoj grani, tj. u usnama, obrazu i bradi i bol se pojavljuje danju i noću, a početak je nagao, traje kratko, sekundu ili minutu, vrlo je jaka i često se ponavlja. Da nam dijete može reći, reklo bi da je to bol kao udar struje.
Ponekad dodirivanje usana, lica ili jezika izaziva napadaj pa se paroksizmi bola mogu pojaviti tijekom jedenja, umivanja lica, pranja zubi, puhanja nosa, promjene temperature okoliša. Npr. izlazak iz toplog stana u hladni okoliš ili jedan obični propuh mogu izazvati bol. Od takve boli dijete može imati bolnu grimasu ili tic douloureux, često se pojavi intenzivan plač, a ponekad to izgleda kao senzorni epileptički napadaj.
Kada je nervus abducens oštećen, oko je aducirano, a dijete se može žaliti na horizontalne dvoslike.
Nervus facialis – najčešći poremećaj ličnog živca jest periferna pareza, bol iza uha (spusti se usni kut, izravnaju se čeoni nabori i oko se ne može zatvoriti te često slina curi niz usni kut).
Ako je ozljeda u srednjem uhu, dolazi i do gubitka okusa na prednjim dvijema trećinama iste strane jezika.
Ako je oštećena inervacija m. stapediusa, pojavljuje se i hiperakuzija na istoj strani.
Nervus vestibulocochlearis – u slučaju poremećaja slušnog živca dolazi do slabljenja, hipoakuzije ili potpunog gubitka sluha ili anakuzije. Parakuzija je pojava kada bolesnik čuje bolje u galami nego u tišini. Tinitus je osjećaj šuma, zujanja, zvonjenja i sl. u jednom ili oba uha. Vertigo je poremećaji održavanja ravnoteže.
Nervus glossopharyngeus – oštećenjem nastaje pareza mekog nepca i uvule, a time i otežano gutanje, gubitak okusa zadnje trećine jezika i gubitak osjeta iste strane mekog nepca i nepčanih lukova.
Oslabljeni ždrijelni i refleks mekog nepca.
Nervus vagus i njegovo oštećenje uvijek je udruženo s oštećenjem glosofaringeusa i dovodi do pareze mekog nepca, ždrijela, grkljana, a govor ima nazalni prizvuk, postaje slab, promukao i loše artikuliran.
Ako je nervus accesorius oštećen, uzrokuje slabost m. sternokleidomastoideusa i m. trapeziusa, a dijete ne može rotirati glavu na suprotnu stranu i pri fleksiji glave brada se pomiče prema paretičnoj strani, rame iste strane niže je položeno i često ne može podignuti ruku iznad ramena, a lopatica je rotirana prema dolje i lateralno.
Nervus hypoglossus – u slučaju oštećenosti dovodi do slabosti istostrane polovice jezika, a pri protruziji jezik skreće na bolesnu stranu.
Dok se sve opisano ne rehabilitira, ne možemo očekivati imitaciju, tj. dok se sve navedene mišićne skupine kompletno ne aktiviraju, izostat će imitacija.
Literatura iz područja vezanih za autistični spektar sadrži puno engleskih članaka i tekstova, stoga sam dosta toga dala prevoditi, uz odricanje osobnog slobodnog vremena, često i godišnjih odmora, kako bih za jesen kada počinje škola, bila spremna.
Pitat će se većina što tu ima biti spremno.
U cijeloj je Europi opisana problematika izostavljena i marginalizirana, ali zemlje koje su gospodarski razvijenije, uspijevaju kanalizirati put djece s dijagnozama nudeći majkama ili skrbnicima mogućnost rada jer su im sustavi odgoja i obrazovanja kvalitetniji i primjereniji.
U pojedinim gradovima postoje centri, tzv. elitna geta, kako ih neformalno nazivaju, gdje dolaze djeca imućnih roditelja i tamo se obrazuju (djeca s neurorazvojnim teškoćama).
To su razvili Britanci kako bi okupili svoje IT nomade jer se tamo skuplja i množi kapital, ali se nastanjuje život sa zaboravljenim materinskim jezikom, sa Španjolcima, Portugalcima, Maltežanima, Britancima i Židovima.
U takvim je getoima život za djecu s teškoćama u razvoju potpuno uređen, od obrazovanja do inkluzije u poslovima prema sposobnostima, a zastupljeno je mnoštvo pomoćnog osoblja kako bi roditelji mogli živjeti adekvatno. To znači imati novac.
Novac može zaista puno? Čini se? Međutim, mozgovnu krvnu barijeru ne može probiti ni funta, ni dolar, a niti euro.
Na kraju te jedne getoizirane priče i našeg pokušaja inkluzivnog obrazovanja i stanovanja nalazi se Republika Hrvatska.
Vidim i dalje djecu bez imitacije.
Pokušavam razlučiti koji kadar stručnjaka RH obuhvaća u svojim katedrama.
Nakon 30 godina istraživanja vidim samo jednu novu prepisivačku skupinu stručnjaka koja pripada getoiniziranoj četvrti jer su pojedini fakulteti također uređeni kao geta.
Postoje teorije koje se naslanjajući na sustav zrcalnih neurona i otkriće kod pojedinih primata dovele do toga da su pojedini stručnjaci počeli istraživati postoji li objašnjenje za sposobnost dječje imitacije na neuralnoj razini. Proveli su istraživanje u kojemu su od pojedinaca tražili da ponove radnju dizanja prsta nakon što im je ta radnja modelirana te su za to vrijeme mjerili aktivnost mozga funkcionalnom magnetskom rezonancom. Detektirana je povišena aktivnost u moždanoj kori donje čeone vijuge i u desnog gornjeg tjemenog režnjića. (Danas se modelira dizanje ruke, pokazivanje prstom i zatim se napiše „Izostaje pokazna gesta”).
Kada se postavi dijagnoza autizma, pokazna gesta ostaje zauvijek izgubljena i svaka mogućnost daljnjeg osposobljavanja prestaje. Naši getoi nažalost su trenutno psihijatrijski centri.
Nadalje, stručnjaci zaključuju ako se dijete rodi sa zrcalnim neuronima i ako su oni zaslužni za imitaciju, tada novorođenčad imitira bez posjedovanja kognitivnih sposobnosti, ali nažalost neurologija, koju sam u prethodnim objavama opisala, obuhvaća tzv. primitivne reflekse koji perzistiraju do nekog vremena i ako se zadržavaju duže, rezultiraju patološki. Smatra se da se refleksi razvijaju u maternici, ali se pojedini razvijaju naknadno i potrebno ih je kontrolirati.
Tako obično u nalazima piše kognitivno zaostajanje u odnosu na dob ili izostaje imitacija – odgođena imitacija, izostaju generalizirani odgovori i sl.
Istraživanja su pokazala da dijete bolje imitira uz pokrete u odnosu na dijete koje samo promatra model koji imitira.
Rekla bih kako će dijete zapamtiti taktilno-verbalni način modeliranja. To znači uzmi dijete za ruku i pitaj ga želi li na wc, tj. uz držanje za ruku pitaj ga što želi jer je mišićno pamćenje poveznica s osjetilnim živčanim sustavom.
Međutim, danas se dijete ne smije dotaknuti niti pomisliti na čvrsto stiskanje ruke jer dijete plače. Treba objasniti da se tako rješava problem taktilnog defenzivnog kako se u nalazima može pronaći i sl.
Stoga edukacija roditelja (u mojoj edukaciji) o toalet-treningu traje 5 do 7 dana.
U vrtićima dijete sa slabijim očnim kontaktom, sa slabijom slušnom provodljivošću, s kratkim vidnim pamćenjem i kratkim slušnim pamćenjem, taktilnom preosjetljivošću, bez njuha i vestibularno oštećenim živcem ne može sjediti i slušati priču jer ju ne čuje, a i ne vidi odgajateljicu koja čita, stoga jer je pažnja svugdje samo ne na modelu.
Da ne bi ometali takvu djecu, pomoćnici u vrtićima izvode dijete izvan kruga i obično odlaze u šetnju.
Nameće se pitanje kako od takvog postupanja doći do imitacije o kojoj netko piše.
Educirajući djecu i roditelje kako dijete treba ostati u grupi i najmanje milijun puta slušati istu priču te tako postići rezultat, ali milijun puta je previše, ali ispod milijuna nema učinka.
Vraćam se na zadržani refleks, također i vrtić koji nema dovoljno educiranih stručnjaka.
Stručnjaci za rehabilitaciju navode kako dijete koje može gledati sekvencu radnji i ne razlikovati relevantno od nerelevantnog, može imitirati sve modelirane radnje.
Neka napredna djeca kažu mogu li procijeniti koje su sekvence radnje relevantne, a koje ne i kako mogu odlučiti hoće li imitirati samo relevantne radnje ili će imitirati i ostale iz nekih drugih razloga, (a razlog za imitiranje nerelevantnih radnji može biti jer se čine zabavne, jer se dijete želi povezati s modelom ili jer dijete više vjeruje modelu nego vlastitoj procijeni).
Dijete nikako ne može vjerovati vlastitoj procjeni uslijed zakazivanja motoričkog planiranja, koje se nalazi u čeonom režnju jer u tom slučaju izostaje unutarnji govor, izostaje centar za vid, centar za sluh i još dosta toga. Također, može biti oslonjeno samo na model koji će najčešće biti majka jer mirisni sustav od najranije faze života uvijek je vezan za model majke.
Dijete će uvijek imitirati kada uspostavimo kontakt očima, tj. najbolje će imitirati osobe koje govore materinskim jezikom djeteta u odnosu na osobe koje govore stranim jezikom.
Tu se treba osvrnuti na pitanje kada se dijete može staviti pred ekran te zašto gledanje crtića i slušanje glazbe na primjerice engleskom jeziku, a ne na materinskom (iako niti jedno gledanje crtića prije progovaranja i imitacije nije preporučeno niti prihvatljivo za djecu ispod navršenih 12 mjeseci jer se određeni refleksi s kojima se dijete rodi nikada ne ugase zbog čega oči ostaju nepomične, a uši se pune informacijama koje se teško prazne).
Također, dijete će uvijek imitirati ponašanje za koje dobije potvrdan odgovor od okoline, umjesto onih s negativnom reakcijom i zato često na nečije NE reagira plačem.
Godine 2007. navodi se hipoteza da su neka ponašanja kod novorođenčadi refleksna te se kasnije ti refleksi gube i ako se ne izgube, takva se ponašanja mogu krivo tumačiti, kao imitacijska, tj. prerastaju u stereotipna.
Sve je to stoga jer se primitivni refleksi ne kontroliraju.
Razvoj verbalne imitacije, tj. razvoj od vokalizacije do govora razdoblje je koje u nekom trenutku prestaje upravo zbog neugašenih primitivnih refleksa, a to se u pedijatriji ne kontrolira.
Sva djeca prolaze kroz 5 faza vokalizacije:
- Faza vegetativnog glasanja koja traje do 1. mjeseca (plač, kašljanje, zijevanje).
- Faza gugutanja koja traje od 2. do 3. mjeseca (zvukovi nalik vokalima).
- Faza ekspanzije koja traje od 4. do 6. mjeseca (faza vokalne igre u kojoj dijete istražuje svoje sposobnosti glasanja pa se javljaju razne nove ekspresije poput mrmljanja, vikanja i sličnoga; dijete proizvodi jasne vokale i konsonante, a javlja se i marginalno brbljanje).
- Faza kanoničnog brbljanja koja traje od 6. do 10. mjeseca (dijete proizvodi slogove kao što su ba – ba – ba ili ma- ma- ma).
- Žargon faza ili brbljanje faza koja traje do pojave prvih riječi. Ta faza traje do slaganja rečenica poštujući ritam i intonaciju materinskog jezika.
Dijete će uvijek u starosti od samo 4 mjeseca vidjeti i slušati osobu koja izgovara vokal A ili vokal I.
Duže će gledati u lice koje je vizualno odgovaralo glasu kojeg je čulo od lica koje nije bilo usklađeno sa zvučnim podražajem.
Uočavam djecu netipičnog razvoja kako su ostala u fazi kanoničkog brbljanja i koja se zadržavaju u toj fazi, a s njima se već potiče rad na fazi riječi i rečenica.
Dijete ne bi smjelo preskočiti niti jednu fazu, tj. ako se ustanovi duže razdoblje kanoničke faze, treba raščlaniti ono što otežava daljnji razvoj ili prelazak u fazu riječi i rečenica i nepoznatih riječi (koje se kasnije kada ih dijete razumije, pohranjuju u centar za govor ili u centar za razumijevanje).
Djeca se uključuju u sustav odgoja i obrazovanja, a još uvijek ne mogu imitirati elicitirano rečenice s razumijevanjem njihova značenja.
Uz pretpostavku da dijete razumije značenje rečenice, ponudi se djetetu rečenica koja sadrži gramatičku grešku. Da bi dijete imitiralo rečenicu, treba ju moći gramatički ispraviti, što je nemoguće ako su opisane faze imitacije preskočene.
Dijete tipičnog razvoja s godinu dana starosti prolazi fazu eholalije, ali ako eholaliju imamo duže od djetetove 2. godine starosti, treba tražiti uzrok, a onda je to najčešće utjecaj ekranizma i teškog pražnjenja srednjeg uha.
Eholalija je normalna pojava i nije znak odstupanja, ali njezino predugo zadržavanje u toj fazi i nerazvijen ili nedovoljno razvijen govor odstupanje je s uzrokom kojemu se može doskočiti.
Nakon postignute imitacije i nakon generalizacije naučenih radnji može se vidjeti spontana imitacija radnji kojima je dijete svakodnevno izloženo.
Tijekom djetinjstva imitacija ima dvije osnovne funkcije:
- Funkcija učenja,
- Funkcija interakcije i komunikacije
Imitacija u ranoj dobi često je način započinjanja ili održavanja interakcije.
Neverbalna imitacija važna je za socijalizaciju i poticanje djece na komunikaciju i kasnije razvoj govora – djeca najprije moraju razviti svijest o tome da ako imaju intenciju, mogu utjecati na svoju okolinu, što mogu postići pomoću neverbalne imitacije.
Imitacija se često navodi kao važan preduvjet razvoja sociokognitivnih sposobnosti.
Imitacija je uz vještine združene pažnje i igre jedan od najvažnijih preteča razvoja teorije uma.
Važno je imati uvid u razvoj i ulogu imitacije u ranoj dobi kod djece tipičnog razvoja kako bismo imali bolje informacije u kliničkoj praksi, posebno u radu s djecom čiji su poremećaji vezani za autizam jer upravo nam tu nedostaje vještina imitacije kako verbalnih tako i neverbalnih.
Izostanak imitacije može biti raniji pokazatelj kasnijih teškoća u razvoju socijalnih ili kognitivnih sposobnosti teorije uma ili određenih teškoća u razvoju jezika.
Imitacija je prisutna cijeli život i nikada ne prestaje.
Postoji izreka kako je oponašanje najiskreniji oblik laskanja i s time se slažem u cijelosti jer me to najiskrenije u životu veseli. 😊
Pripremila: Marija Klarić