Što je neuroplastičnost

Neuroplastičnost je područje suvremene neuroznanosti, tj. način prilagodbe na promjene uvjeta okoline, učenja novih informacija i razvoj novih vještina.

Središnji je živčani sustav plastičan, a do promjena u broju i jakosti sinaptičkih veza dolazi uslijed određenih trauma, bolesti ili iz iskustva.

Kod djece, u prvoj fazi razvoja mozak je kontinuirano plastičan jer ga oblikuje svaka nova informacija ili podražaj.

Kod odraslih najvažniju ulogu pri prethodno navedenim promjenama ima iskustvo.

Središnji živčani sustav ima mnoštvo funkcija, poput pohranjivanja uspomena, usvajanja motoričkih obrazaca, održavanja tjelesne posture, generiranje svijesti i podsvijesti. Jedna od glavnih značajki je i neuroplastičnost, tj. sposobnost središnjeg živčanog sustava prilagođavanja, što je nužno za preživljavanje.

Pojam neuroplastičnosti 1980. je godine po prvi puta opisao američki psiholog William James, a opisao ga je kao prirodnu sposobnost promjenjivosti ljudskog ponašanja.

Pobliže objašnjenje, 1894. godine predstavio je otac neuroznanosti Santiago Ramon y Cajal, koji je neuroplastičnost opisao kao nepatološke promjene u strukturi mozga odraslih. Opisao je kako mentalna vježba pomaže pri grananju dendrita i širenju sustava kolateralnih aksonskih izdanaka.

Ta definicija potaknula je kontroverzne rasprave i pobune neuropatologa koji su podržavali vjerovanje kako odrasli mozak ima ustaljen broj neurona koji može biti nadomješten nakon odumiranja stanica. James i Cajal su na različite načine objasnili kako učenje uključuje plastičnost i funkcionalne promjene u svojstvima neurona i njihove povezanosti.

No 1913. godine Cajal iznosi potpuno suprotno mišljenje i u svome radu navodi da su živčani putevi nešto „SVRŠENO, USTALJENO I NEIZMJENJIVO.“ U tom je razdoblju prihvaćen konzervativni pogled na središnji živčani sustav odraslih.

Zaključeno je da se anatomija mozga nakon završetka razvoja ne mijenja, te da su jedini  procesi degenerativne prirode.

Tek u drugoj polovici 20. stoljeća dolazi do prihvaćanja sposobnosti živčanog sustava izmjene i nadomještanja pojedinih oštećenja.

Tzv. Hebbov model plastičnosti karakterizira dugotrajnost potencijacije, koja može biti ubrzano inducirana, tj. pobuđena od strane jednog ili više tetaničkih podražaja. Također, njegov model kaže da se jednom pobuđena dugoročna potencijacija zbiva samo kod inputa koji su prvotno bili podraživani.

Govori da slabi inputi mogu izazvati dugoročnu potencijaciju prisutnosti snažnih inputa, ovisno o tome jesu li odaslani u istom vremenu.

Tek krajem 20. stoljeća prihvaćena je teza da se i u odraslom hipokampusu i olfaktornom bulbusu može ostvariti neurogeneza i kako postoje dokazi da do neurogeneze dolazi i u drugim područjima mozga, ali to još uvijek ostaje kontroverznom tezom neuroznanosti.

Postoje tri fenomena neuroplastičnosti, koja se javljaju nakon oštećenja središnjeg živčanog sustava:

  • Denervacijska supersenzitivnost,
  • Nicanje,
  • Otkrivanje latentnih sinapsi.

Fenomen denervacijske supersenzitivnosti objašnjava pojavu spazma nakon oštećenja središnjeg živčanog sustava koje dovodi do gubitka presinaptičke ili postsinaptičke inhibicijske kontrole. Oblici fenomena denervacijske supersenzibilnosti devijacijski su i nedevijacijski tip.

Devijacijski je tip oblik prilikom kojeg dolazi do presinaptičkog gubitka postojećeg mehanizma za neurotransmiterske supstance.

Do pojave gubitka presinaptičke inhibicijske kontrole dolazi zbog pretjeranog stvaranja transmiterske supstance u sinaptičkoj pukotini, što dovodi do pojačanog odgovora na podražaj.

Nedevijacijski  se tip navodi kao postsinaptički fenomen, a rezultat je pojačane senzitivnosti receptora uzrokovane sniženim pragom podražaja receptora.

Otkrivanje latentnih sinapsi pojava je koja se može javiti nakon oštećenja središnjeg živčanog sustava, a dovodi do stvaranja novih puteva i iskorištavanja sinapsi. Tih već postojećih sinapsi ima preko tisuću trilijuna u mozgu, no nisu uvijek sve iskorištene.

Nicanje se navodi kao fenomen rasta iz staničnog tijela do druge stanice. Primjer fenomena nicanja pojavljuje se kod uspostavljanja međusobnih veza među stanicama radi sprječavanja odumiranja onih koje su izgubile postojeće veze. Prilikom nicanja dolazi do povezivanja sinaptičkih veza te uspostave novih funkcionalnih puteva u okolini oštećenja.

Fizioterapeuti i ostali zdravstveni djelatnici uključeni u rehabilitaciju imaju zadatak pronalaska najboljeg načina kako bi uz pomoć neuroplstičnost imala adaptivne ishode.

Pripremila: Marija Klarić

 

 

 

Close ()