Uvjeti za razvoj govora

Svako se dijete rađa s predispozicijom za razvoj govora, a hoće li se i kada govor razviti, ovisi o djelovanju vanjskih i unutarnjih čimbenika.

Ako dijete nema uredan sluh, treba se razviti sposobnost recepcije i emisije fonetskih struktura, razumijevanja i pamćenja njihova značenja, kao i sposobnost njihova strukturiranja i upotrebe pri sporazumijevanju. Također, treba se razviti mogućnost integriranja senzoričke percepcije i misli, tj. misli i izgovora. Da bi se razvio govor, valja stjecati navedene sposobnosti postupkom osposobljavanja – rehabilitacijom. Temeljni je zadatak rehabilitacije djelovati na percepciju i djetetu omogućiti senzorički doživljaj akustičke, govorne poruke, mogućnost senzoričke kontrole njegova izgovora i usporedbu njegova izgovora i govornog modela. Razvoj govora kod djeteta ovisi o njegovoj neurofiziološkoj, psihomotornoj i senzomotornoj  sposobnosti te o razvoju oponašanja (mimetizmu), kao i o razvoju tzv. simboličke funkcije.

Potrebno je s djetetom uspostaviti zanimanje za okolinu i dobiti želju i potrebu za komunikacijom, zajedničkom igrom, oponašanjem te znatiželjom i maštom, željom za otkrivanjem i doznavanjem.

Da bi rehabilitacija bila uspješna, potrebno je steći određene sposobnosti, koje se one tijekom djetetova govorno – slušnog osposobljavanja razvijaju i međusobno potpomažu.

Slikovnica je jedna vježba za djetetovo slušno i govorno osposobljavanje. Ona vodi dijete do razvoja govora, polazeći od glasanja i oponašanja globalnih i intonativnih oblika, razvija govor oslanjajući se na slušni doživljaj verbalnog podražaja upotrebom postojećeg stanja sluha. Također, potiče djetetovu urođenu sklonost prema oponašanju te ponovnom prizivanju doživljenog u svijest igrom odgođenog oponašanja.

Vježba sa slikovnicom ponavlja se svakodnevno jer se time predstavlja isti fonetski oblik u istom ili vrlo sličnom kontekstu, što dovodi do usvajanja.

Budući da ne želimo učiti govorne tehnike, nego razvijati govor koji će biti slušno -senzorički doživljen i upravljen, temeljni je zadatak djelovati na percepciju i osposobiti ju za primanje zvučne strane govora i kontrolu izgovora.

Svaki i najmanji ostatak sluha treba iskoristiti u rehabilitaciji.

Treba naći optimalni put za prijenos slušnih podražaja djetetu pa ih zatim razvijati i širiti putem uvjetnih refleksa, s ciljem osposobljavanja djeteta da sluša samo sebe.

Ako se uspije razviti imitacija, treba ju poticati, a zatim ju ubrzavati.

Ne smije se zaboraviti da je potreban sustavan rad u kojem se angažiraju sva osjetila, a uz slušni je najvažniji vidni kanal. Zatim, ne smije se zanemariti ni propriocepciju i znanje o ulozi proprioceptora. Treba ciljano djelovati  na kompletan osjetilni sustav, kao i proprioceptivni, a posebno na vidne puteve.

Problem kod djeteta potrebno je rehabilitirati u ranoj fazi, kao i rano dijagnosticiranje. Temelj je rada na motoričkim, spoznajnim i komunikacijskim vještinama točno prema slijedu navedenog programa, koji je naznačen za kronološku dob djeteta. Svaka odgoda, neznanje ili odugovlačenje odvest će u određenu dijagnozu i teže rehabilitiranje cijelog procesa.

Kada dijete sluša i gleda govornika, slušni i vidni podražaji nadopunjuju se i stvaraju govorne sheme preko kojih dijete razumije drugoga.

Tijekom rehabilitacije otkriva se da će se neko dijete pri razumijevanju govora više oslanjati na slušanje, a neko na gledanje.

Nužno je poznavati funkcije mozga i pripremiti stimulus na koji mozak može odgovoriti. Kada mozak jedanput dobro odgovori, treba mu pokušati slati složenije stimuluse na koje obogaćeni mozak prethodnim lakšim stimulusom može odgovoriti.

Tako se pobuđuje šire područje u mozgu, aktivira se centar za govor i dijete brže reagira i pamti.

Mozak teži razumijevanju i otkrivanju smisla onoga što čuje.

Živčani sustav sazdan je tako da oblikuje, povezuje i tumači podražaje primljene preko naših osjetila jer tako djeluje mozak. Percepcija utječe na artikulaciju, a produkcija govora pruža nervnoj strukturi mogućnost percepcije po principu feedbacka.

Pri usvajanju izgovora neke fonetske forme ponajprije potičemo dijete da oponaša naš model s nama istodobno, a zatim da ga ponovi ili oponaša odmah poslije nas. Kad to  uspije, znači da je upoznalo i zapamtilo način našeg izgovaranja i otkrilo napor i radnju koju valja izvršiti da bi ga reproduciralo. To nazivamo neposrednim oponašanjem.

Za to se upotrebljava slikovnica.

U praksi se zaključuje, što je više teškoća pri učenju govora, bitniji su i potrebniji dodatni podražaji i dulje vježbanje.

Neko dijete lakše oponaša, uz gledanje i slušanje, lakše oponaša ritam i intonaciju te je za takvo dijete potrebna velika umješnost.

Ako neka vještina ne rezultira jednom metodom, postoji druga metoda (Bowen je sigurna i provjerena metoda koja povezuje centralni živčani sustav s autonomnim i perifernim).

Pokret i dodir mogu nam pomoći da dijete nauči razlikovati dva zvučna signala različita intenziteta ili trajanja i tako lakše doživi i reproducira razliku. Sve glasove dobit ćemo Bowen metodom jer svaki glas ima svoj mišić koji je povratna motorička informacija obrađenog naloga u mozgu. Bowen metodom do vokalizacije dolazimo postignućem komunikacije donje čeljusti s gornjom jer se prave glasnice formiraju u donjem dijelu čeljusti.

Ako dijete ne može oponašati pokret ili podići ruke, postoji fizikalna terapija kroz imitaciju opsega pokreta.

Bitno je znati da treba usustaviti osjetila koja nisu razvijena po rođenju, tj. treba pratiti status primitivnih refleksa, njihovog perzistiranja i njihove patologije, zatim rehabilitirati senzoriku, tako da nadzor preuzmu mišići koji svoje signale šalju u leđnu moždinu i mali mozak.

Sve što se nauči, očuva se u podsvijesti.

Potrebno je uređivanje neurološkog statusa, senzomotorne usklađenosti, i cjelovite organizacije središnjeg živčanog sustava – stvaranja  dispozicije za razvoj govora.

Odlične vježbe mikromotorike jesu crtanje i grafizam.

Zapaža se često da psihomotorno nestabilno dijete razvija pozornost, smiruje se i organizira, a tijekom rehabilitacije počinje napredovati onda kada postane sposobno nešto nacrtati. To je obično u trenutku kad prelazi iz faze šaranja u fazu u kojoj mišići za pritisak i pokret postaju proprioceptivno regulirani, a ruka više nije neposlušna, nego se pokorava vizualnom voditelju, koji je samo jedan od kontrolnih uređaja za ostvarivanje zamisli.

Ako crte trebaju biti vodoravne, neka dijete dopunjuje crtež na ljestvici crtajući prečke, ako treba crtati kružiće, neka na slici zimskog ugođaja bude snijeg koji pada, ako treba crtati polukrugove, neka na slikama šalica, torba, lonaca ili kišobrana dodaje ručke (vježba se izvodi metodom ruka u ruci, koja je uvijek od strane terapeuta prebačena preko desnog ramena djeteta).

Primjer dijagnoze:

Nespecificirani poremećaj psihološkog razvoja.

Slabiji sluh

PREPORUKA ZA RAD:

  • Receptivni govor (razumijevanje)
  1. Usmjeravanje pogleda na sliku
  • uzimanje slikovnice,
  • listanje slikovnice,
  • usmjeravanje pogleda i pokazivanje (pokazna gesta) jedne imenovane slike u slikovnici,
  • usmjeravanje pogleda i pokazivanje.

Spremanje objekta (cilj: spremiti predmet na mjesto)

Nalog je: Spremi:

  • loptu u kutiju,
  • slikovnicu u ladicu,
  • kocke,
  • žlicu u ladicu,
  • cipele u ormar i sl., uz pomoć i navođenje (taktilno),
  • umetaljke(s pojedinačnim otvorima),
  • kocke (kućica s otvorima),
  • puzzle iz 2-3 dijela.
  1. Usmjeravanje pogleda na imenovano (i na osobu)

Cilj: usmjeriti pogled na imenovano (osoba)

„Pogledaj loptu“ ili „Pogledaj lopta“ (usmjeravanje glave)

  • na početku predmet staviti blizu djetetu, postupno udaljavati,
  • ručicom pokažemo TO na željeno te dajemo to uz npr. „To!“ „Loptu“
  1. Vježba: gesta

Cilj: upotrebljava gestu u komunikaciji

Izvođenje:

  • imitira geste (prilog – slikovnica),
  • izražava se gestama.

(Npr. daj, petica, pozdrav, pokazna gesta, jesti, da-ne, dodji, kuća i sl.)

  1. Vježba: poticanje izgovora glasova/ slogova

Cilj: poticati izgovor

Izvođenje:

  • izgovoreno ponoviti kao igru, pritom mijenjati intonaciju, brzinu, količinu izgovorenog,
  • izgovoriti ono što bi ona trebala, npr. Hoćeš li soka? Da. Tko je došao? Tata.,
  • ako izgovara neke slogove, povezati ih s aktivnošću i izgovarati slog na način ponavljanja – vokalna igra(reduplicirani slogovi, brbljanje), npr. slog MA- povezati s plesom i dok plešete pjevušiti ma-ma.
    • povezati glasove i slogove s pokretima – npr. Kako si velik? Diže ruke o-o-o-o; Kako pjeva mama? pa-pa-pa. Kako lopta skače?- op-op-op… i sl.
    • u igri upotrebljavati jednostavne izraze poput:
    • OPA – kada nešto/netko padne,
    • U – kada nešto ne učini dobro,
    • A – kada je nešto lijepo,
    • JOŠ – u hranjenju i sl.
  • Nakon što to se vježbe često ponavljaju, može se postaviti pitanje, npr. slažete kocke, one se sruše, a vi pitate: Što se dogodilo? Od njega se očekuje OPA
  1.  Vježba: onomatopeje

Cilj: upotrebljava onomatopeje(prilog – slikovnica)

  1.  Vježba: jednostavne verbalne upute

Cilj: razumije i izvršava jednostavne verbalne upute

Izvođenje

  • verbalne upute vezane za tjelesne aktivnosti (barem 5 – npr. daj ruku – kod odijevanja),
  • verbalne upute vezane za aktivnosti s predmetima (barem 5 – npr. donesi loptu – u igri).
  1. Vježba: dijelovi tijela na sebi i drugima

Cilj: pokazuje nekoliko imenovanih dijelova tijela na sebi i drugima

Izvođenje:

  • kroz igru učiti pokazati, u početku samo jedan dio tijela imenovati na sebi i drugima – npr. nos. Ako je potrebno, upotrijebiti vođenje, zrcalo, demonstraciju,
  • postupno učiti i druge dijelove tijela pokazati na nalog; obavezno pohvala kao nagrada,
  • kombinirati s nalozima, npr. daj ruku (kod odijevanja) – bez obzira reagira li dječak ili ne.

 

  • Ekspresivni govor (izražavanje)

Prelaziti središnju liniju tijela (L-D).

  • kod prematanja npr. uzeti lijevu ručicu i uhvatiti desne prste na nozi, obje noge na jednu stranu pa na drugu, kružiti ručicama.

Masaža lica (senzorička i motorička)

– preko vrha čeljusne kosti obostrano i trljajte,

– na mekani dio obraza,

– kažiprstom trljati prema gore na bradi,

– kažiprstom ispod donje usne prema gore tako da dodiruje gornju usnu,

svaku radnju ponoviti sedam puta.

– žvakati kruću hranu – jabuka, keksići i sl.

(četkanje)

Pokazna gesta

Cilj: pokazuje pokaznom gestom željeno.

Pitati: „Što želiš“ od dva ponuđena slatkiša ili dva predmeta ili dvije igračke. Pratiti kako i gdje će pogledati.

Vježba: traženje imenovanog pogledom

Cilj: traži pogledom imenovanu igračku/ predmet koji voli

Izvođenje:

  • postaviti pitanje npr. “Gdje je lopta“ – uzeti ga za ruku i tražiti, pokazati s prstom kada je nađete.
  • igračku u početku staviti na isto mjesto, kasnije kada u izvođenju ove vježbe dijete bude samostalno, možete ju premjestiti.

Vježba: pronalaženje i uzimanje imenovanog

Cilj: pronalazi imenovanu igračku ili predmet i uzima ga

Izvođenje:

  • nakon što pogledom nađe imenovano, potičite nalogom „Uzmi“ da uzme igračku ili predmet,
  • ako to sam ne učini, uzmite ga za ruku i dovedite pred imenovano, još jednom kažite „Uzmi“ i pustite da uzme.
  • ako niti tada ne uzme, vodite njegove ruke i uzmite zajedno uz pohvalu ”Bravo, uzeo si.”
  • kada je dijete samostalno, uvoditi nove igračke (maknuti pola postojećih igračaka).

Vježba: nalog Ne

Cilj: na nalog „Ne“ prekinuti s nedopuštenom aktivnošću uz davanje kratkog objašnjenja zašto nešto ne.

Opcije:

  • preusmjeravanje,
  • oblik „kazna-nagrada,“
  • ignoriranje,
  • rečenicu započeti s „Ako budeš…“, a ne s „Ne“!

Vježba: jednostavni nalozi

Cilj: razumije i izvršava jednostavne naloge

Izvođenje:

  • nalozi: daj, uzmi, spremi, dođi, stani, čekaj, sjedni, baci, lovi,
  • prema potrebi upotrijebiti vođenje, pogotovo u ovom slučaju,
  • igračke – životinje, vozila,
  • igra vlakićem, lutkicom, čupavcem i sl.

Vježba: Izražavanje želja, protesta

Cilj: izraziti želju, protest

Izvođenje

  • želja-pokazna gesta i TO
  • protest – gesta odmahivanja glavom NE ili TO NE.

Na kraju:

  • skratiti rečenicu na osnovne informacije i usporiti govor,
  • imenovati stvari koje traži, u igri i drugim situacijama,
  • komentirati i pratiti govorom situacije i aktivnosti s djetetom,
  • upotrebljavati geste i facijalnu ekspresiju, održavati kontakt očima kad nešto od djeteta tražite,
  • voditi se njegovim željama, interesima s ciljem širenja i produbljivanja interesa,
  • razvijati igru,
  • upotrebljavati nagradu kao motivaciju,
  • dogovoriti iste pristupe u radu u obitelji.

Usporedno sa sposobnostima percepcije i izgovora na taj se način razvijaju i sposobnosti fonematske diskriminacije razumijevanja i izražavanja, tj. tim se putem od početka uvodi u govor.

Pripremila: Marija Klarić

 

 

 

 

 

Close ()