U 19. st. započeto je opisivanje moždanih funkcija, ali još u 17. st. iz opisa afazičnih teškoća zaključilo se da je lijeva polutka mozga odgovorna za razvoj jezičnih funkcija.
Istraživanja su pokazala da pacijenti s oštećenjem lijeve polutke imaju teškoće u čitanju, pisanju i razumijevanju govora, za razliku od onih koji su imali oštećenja desne moždane polutke.
Također se pokazalo kako je i apraksija posljedica oštećenja lijeve polutke mozga. Na temelju tih nalaza lijeva je polutka opisana kao dominantna jer se pokazalo da ima posebnu ulogu u kontroli svih složenih bihevioralnih i kognitivnih procesa.
Postoje posebna anatomska obilježja područja mozga uključena u jezično funkcioniranje. Tako se područje Sylvijeve brazde smatra ključnim za imenovanje predmeta.
To je područje u službi jezika bez obzira na to o kojem se jeziku radi i o kojoj metodi učenja, broju jezika kojima osoba vlada te pismenosti .
Istraživanja koja su uključivala podraživanje različitih točaka moždane kore ukazuju na to da su točke pokretanja mišića usana i lica iste kao i točke za identifikaciju fonema, što ide u prilog motornoj teoriji percepcije govora, prema kojoj se govor razumije putem pokreta potrebnih za proizvodnju čujnih glasova, a ne putem samih glasova.
Taj je dio mozga tako nazvan područjem za kontrolu glasa. Tako govor i razumijevanje jezika čine jedinstven sustav.
Kod neuronske aktivnosti zabilježeno je da nisu iste stanice odgovorne za percepciju i proizvodnju govora, čak i ako se radi o istoj riječi koju treba percipirati i proizvesti.
Sustav za slušnu percepciju jezika isključuje se nakratko tijekom proizvodnje govora.
Postoje razlike u građi između dviju polutki. Anatomska asimetrija nađena je u mozgovima fetusa, stoga se lijeva polutka smatra strukturalno specijalizirana za jezične aktivnosti, čak i prije razvoja govora.
Ukupna površina mjesta gdje se u lijevoj polutki nalazi Brocino područje (operculum frontalis), veća je u lijevoj nego u desnoj polutki.
Mjerenjem protoka krvi pri različitim jezičnim aktivnostima dobiveni su precizni podaci o dijelovima moždane kore koji su aktivni prilikom slušanja, čitanja i ponavljanja vizualno ili slušno prezentiranih riječi, te asociranja glagola uz zadane imenice.
Tako se prilikom gledanja ispisanih riječi aktivira sekundarna vidna kora mozga u okcipitalnom režnju.
Prilikom slušanja izgovorenih imenica potiče se obostrana aktivnost i u primarnoj i u sekundarnoj slušnoj kori u temporalnom režnju obiju polutki.
Pokazalo se da glasno ponavljanje imenica aktivira područja duž centralnih brazda obiju polutki i to motorička i senzorička područja u kojima su reprezentacije lica u objema hemisferama, kao i dodatno govorno područje u objema hemisferama.
Asocijacija glagola uz zadane imenice izazvala je aktivnost u prefrontalnom području moždane kore lijeve polutke, neposredno ispred Brocinog područja i u medijalnom dijelu korteksa iznad prednjeg dijela korpusa kalozuma.
Najčešći i najbolje opisani poremećaji jezičnih funkcija jesu afazija, aleksija i agrafija.
U 90im godinama prošlog stoljeća pisane su dijagnoze tzv. globalne senzorne disfazije o kojoj se nije znalo gotovo ništa, a rehabilitacijskih mogućnosti nije bilo. Danas situacija nije nimalo povoljnija nego tada.
Tako se senzorička ili receptivna afazija zove još i Wernickeova afazija prema liječniku koji ju je opisao 1874. godine.
Javlja se kao posljedica oštećenja stražnjeg dijela gornje temporalne vijuge, prve temporalne vijuge na parijeto-temporalnom sjecištu u lijevoj polutki tik uz Heschlovu vijugu, gdje je sjedište primarne slušne kore.
Za tu vrstu afazije tipično je slabo razumijevanje govorenog i pisanog jezika.
Obilježava ju loša sposobnost imenovanja predmeta i ozbiljno narušena sposobnost ponavljanja i čitanja.
Artikulacija je relativno neoštećena, na temelju čega se zaključuje da oštećenje temporalnog režnja utječe na verbalno pamćenje, a ne na fonološke, sintaktičke i artikulacijske mehanizme, kao što je to kod ozljeda frontalnog režnja.
Wernicke je pretpostavio i provodnu afaziju od koje bi patile osobe s ozljedama veza između dvaju središta za proizvodnju, tj. nesposobnost glasnog ponavljanja čujenog govornog materijala. Pacijent nije u stanju poslušati verbalne zapovijedi.
Slušno razumijevanje nije neuspješno zato što je područje mozga središte pohranjivanja značenja riječi nego zato što je normalna akustička analiza oblika koji dolaze do pacijenta prekinuta već na samom početku.
Sustavi smješteni u tom području čuvaju slušne i kinestetske tragove fonema i fonemskih nizova koji čine riječi.
Cijelo je područje povezano s malim mozgom, ali njegova uloga u jeziku i kognitivnom funkcioniranju za sada još nije jasna.
Lijeva se polutka tako opisuje kao ona koja je dominantna za kognitivni sustav na kojem se temelje i govor i gestovni jezik.
Opisano je tako da kod čitanja naglas signal koji stiže u primarnu vidnu koru prenosi se u angularnu vijugu, koja prevodi vizualni oblik riječi u njezin slušni kôd i prenosi je u Wernickeovo područje, gdje se odvija razumijevanje, što bi značilo da sve živčane strukture moraju funkcionirati. Tada Wernickeovo područje pokrene odgovarajuće odgovore u fascikulusu arkuatusu.
U Brocinu području signal aktivira odgovarajući program za artikulaciju koji pokreće odgovarajuća živčana vlakna usta i lica u primarnoj motoričkoj kori i konačno mišiće koji sudjeluju u izgovaranju određene riječi.
Oštećenje parijetalnog režnja izaziva globalnu afaziju, agramatizam, teškoće čitanja te poremećaje logike i gramatike.
Dio parijetalnog režnja u lijevoj polutki ima presudnu funkciju u koordinaciji oko-ruka i općenito u pokretima šake – ruka je uglavnom organ parijetalnog režnja.
Desna polutka može razumjeti glagole, izvesti izgovorene naredbe ili povezati odgovarajuću imenicu s glagolom, sve dok se ne traži verbalni odgovor.
Lošija je u razumijevanju napisanog materijala nego onog predstavljenog slušnim putem.
Desna polutka može posložiti slova i riječi te izvesti jednostavnije pisanje, uglavnom velika i mala tiskana slova, te može prepoznati mnoge napisane riječi.
Ozljede desne polutke najčešće ne uzrokuju afazične smetnje.
Istraživanja su pokazala da ima blagih oštećenja jezične sposobnosti posebno ako se radi o apstraktnim pojmovima ili apstraktnim riječima koje nedostaju u testovima nadopunjavanja rečenica.
Također, pronađeni su i problemi u učenju nove jezične građe, artikulaciji, razumijevanju metafore, odgovorima na složene izričaje sintakse, pronalaženju riječi i verbalnoj kreativnosti, te u pisanju dobro poznatih automatskih fraza.
Govor kod osoba s oštećenjem desne polutke često je monoton.
Tečnost govora može biti narušena poslije ozljeda orbitalno-frontalnog područja.
Osobe s ozljedom desne polutke ne mogu razumjeti osjećaje koje sugovornici izražavaju tonom glasa i ne razumiju humor i ironiju u govoru.
Za normalno jezično funkcioniranje potrebna je usklađena aktivnost obiju polutki.
Na lijevu stranu najviše je lateraliziran ekspresivni oblik jezika, zatim pisanje, a najmanje razumijevanje.
Jedina jezična funkcija koja bi se mogla nazvati strogo lijevo hemisfernom jest sintaksa, što uključuje pravilan redoslijed pokreta potrebnih za govorenje i razumijevanje gramatičkih pravila, kao i vremensko planiranje.
Prema dosadašnjim spoznajama jezično i govorno funkcioniranje opisuje se kao vrsta neuralne mreže s pretežno paralelnim procesiranjem na više razina.
Tako je desna polutka zadužena npr. za:
- Lica,
- Geometrijske oblike,
- Neverbalne zvukove,
- Pokrete,
- Glazbu,
- Emocionalni sadržaj jezika,
- Geometriju,
- Smjer,
- Udaljenost.
Lijeva je polutka npr. za:
- Slova,
- Riječi,
- Složeni pokrete,
- Verbalno pamćenje,
- Govor,
- Čitanje,
- Pisanje,
- Računanje.
Pripremila: Marija Klarić.